Pregovori o pristupanju su pregovori o uvjetima pod kojim država kandidatkinja pristupa Europskoj uniji i njezinim osnivačkim ugovorima, a koji se nakon završetka pregovora utvrđuju međunarodnim ugovorom između država članica Europske unije i države kandidatkinje – tzv. Ugovorom o pristupanju.

Sudionici su pregovora države članice Europske unije i država kandidatkinja. Tijekom pregovora pregovaračka stajališta Europske unije u ime država članica zastupa predsjedatelj Vijeća Europske unije, dok na strani države kandidatkinje pregovore o pristupanju vodi posebno izaslanstvo za pregovore. Ono uz voditelja izaslanstva na visokoj političkoj razini, najčešće ministarskoj, uključuje glavnoga pregovarača i pregovaračku skupinu. 

Pregovori se vode u sklopu bilateralne međuvladine konferencije na kojoj sudjeluju predstavnici država članica Europske unije, s jedne strane, i predstavnici države kandidatkinje, s druge. Na konferenciji sudjeluju i predstavnici Europske komisije.

Sjednice međuvladine konferencije o pristupanju održavaju se  na razini voditelja izaslanstava za pregovore, uobičajeno ministara vanjskih poslova, i na razini zamjenika voditelja izaslanstava. Kada međuvladina konferencija zasjeda na razini zamjenika voditelja izaslanstava, države članice Europske unije predstavljaju njihovi stalni predstavnici pri Europskoj uniji u Bruxellesu, a državu kandidatkinju glavni pregovarač (ili u nekim slučajevima šef Misije pri Europskim zajednicama). Sjednice međuvladine konferencije na razini voditelja izaslanstava održavaju se jednom za vrijeme trajanja svakoga Predsjedništva Europske unije, tj. dva puta godišnje, a na razini zamjenika u razdoblju između tih sjednica, sukladno dogovoru.  

Pristupanje u članstvo Europske unije uvjetovano je prihvaćanjem svih prava i obveza na kojima se zasniva Europska unija i njezin institucionalni okvir, obuhvaćenih pod pojmom pravne stečevine Europske unije (franc. acquis communautaire). Najvažniji elementi pravne stečevine Europske unije, koja se neprekidno razvija, jesu:

• primarno zakonodavstvo – osnivački ugovori
• sekundarno zakonodavstvo – uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja
• drugi izvori prava – presude Suda EZ-a, opća načela prava, međunarodni ugovori
• ostali akti – rezolucije, izjave, preporuke, smjernice, zajedničke akcije, zajednička stajališta itd.

Navedena je pravna stečevina za potrebe pregovora o pristupanju podijeljena u 35 tematskih poglavlja, koja se ujedno smatraju i poglavljima pregovora. Država kandidatkinja ne pregovara o pravnoj stečevini Europske unije, nego o uvjetima i načinu njezina preuzimanja i primjene. Upravo se iz tih razloga često pregovori o pristupanju i ne smatraju klasičnim pregovorima, već procesom prilagodbe države kandidatkinje vrijednosnomu, pravnomu, gospodarskomu i društvenomu sustavu Europske unije.

Do ulaska u članstvo u Europskoj uniji svaka država kandidatkinja dužna je preuzeti cijelu pravnu stečevinu Europske unije i biti sposobna za njezinu učinkovitu primjenu. Ako država kandidatkinja do trenutka stupanja u punopravno članstvo zbog opravdanih razloga ne može u potpunosti prihvatiti i primijeniti pravnu stečevinu u pojedinom poglavlju pregovora, država kandidatkinja u pregovorima o tom poglavlju može zatražiti tzv. prijelazna razdoblja. To su dodatna vremenska razdoblja za potpuno usklađivanje nacionalnoga zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije na određenom području i nakon pristupanja u članstvo u Europskoj uniji. Zatražena prijelazna razdoblja moraju biti vremenski i sadržajno ograničena i ne smiju narušavati slobodu tržišnoga natjecanja ili utjecati na djelovanje unutarnjega tržišta Zajednice. U iznimno rijetkim slučajevima državama kandidatkinjama bila su odobrena i izuzeća (derogacije) kao trajna odstupanja od primjene pravne stečevine na određenom području. Potrebno je naglasiti kako prijelazna razdoblja za primjenu pravne stečevine mogu biti dogovorena i u interesu Europske unije.